Posebna pažnja trebala bi se posvetiti razvoju novih oblika umjetničkih studijskih programa s ciljem afirmiranja suvremenih umjetničkih praksi i osmišljavanju akademskih praksi koje će se baviti društvenim problemima

Lara Badurina autorica je izložbe naslovljene ‘Hommage Danu Flavinu’ koja se održava u Malom salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Vaša izložba bavi se prostornim iskustvima grada uvjetovanim umjetnim svjetlom. Na koji ste način prišli toj temi?

Povod za istraživanje bila je reklama ‘Turbo’ s Cromosovog tornja trgovine boje i lakova, na sjecištu Vukovarske i Heinzelove ulice u Zagrebu. Uz natpis su poredane fluo cijevi u boji koje govore o produktima koje prodaju. Prijenosom te reklame u umjetnički prostor galerije, redukcijom od ostalih svjetlosnih elemenata prisutnih na fasadi ulaza u trgovinu, ona postaje svojevrsni ready made, stilizirani artefakt svakidašnjice. Zasebno, kao samostalni svjetlosni objekt, bio je izložen na XI. trienalu hrvatskog kiparstva 2012. godine.

Reklama ‘Turbo’ bila je okidač za izbor korištenja medija fotografije kao važnog veznika u stvaranju apstraktnih kompozicija neonskog svjetla unutar stvarnih ambijenata i instalacija Dan Flavina. Noćne fotografije javnih mjesta poput autobusnog kolodvora u Zagrebu, ili pothodnika u Karlovcu u postavu za izložbu u Rijeci, kolažirala sam u neprekinute foto-nizove, stvarajući vizualni ritam. Namjerom i inzistiranju na horizontalnom kadru, fotografije u nizu prizivaju iskustvo kretanja filmske kamere. Fotografijom izdvojene fluo cijevi ne prenose komercijalnu namjenu i funkciju javne rasvjete, već djeluju apstrahirano i stilizirano. Svojom kompozicijom fotografije su napravljene s estetskim odmakom od stvarnog urbanog konteksta te apstrahiraju prostor u kojem su u funkciji i pretvaraju ga u mjesto koje ima posebnu dramatičnost i dinamičnost, bez obzira na odsutnost ljudi.

Američki umjetnik Dan Flavin, kojem je izložba posvećena, bio je poznat po minimalizmu i upotrebi svjetla. Koje su sve vaše poveznice?

Hommage Danu Flavinu prvi je u nizu omaža gdje bilježim, a potom intrepretiram kroz svoje radove, utjecaje meni osobno značajnih autora te njihove metode rada, a to su: uporaba materijala ili medija kroz serijalnost tj. ponavljanje i dokumentarnost. Sve dosadašnje radove koje nazivam ‘Serije’ obilježava važna karakteristika rad u tijeku koja ujedno opisuje i proces nastanka određenih cjelina radova. Tako je i s ovim ciklusom kojeg sam započela 2012. godine te ga po prvi puta prezentirala kroz tri cjeline u galeriji Malog salona u sklopu programa Spajalica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Izložba se sastoji od tri cjeline, a uz već opisane dvije cjeline koje se sastoje od svjetlosnog objekta-reklame i noćnih fotografija urbanog okruženja, kao treću sam pridružila svjetlosnu instalaciju koja uključuje postojeću galerijsku rasvjetu. Galerijski prostor s tzv. radnom neonskom rasvjetom, s nadodanom novom rasvjetom pružio je novonastaloj svjetlosnoj instalaciji cilj u stvaranju materije neonske svjetlosti. Tretirajući radnu rasvjetu kao izloške pod predznakom minimalističke estetike te aludirajući na Flavinov rad pod nazivom ‘Zvanično tri’ (‘Nominal three’, 1963.), nadodajem dvanaest fluo cijevi koju možemo sagledati kao slobodnu prostornu preformulaciju spomenutog Flavinovog rada. Svaki fragment cjeline izložbe može funkcionirati zasebno kao artefakt i nadograđivan je onim prethodnim. Sve tri likovne komponente izložbe egzistiraju u svojoj punoj funkciji tek kada su u suodnosu s cjelinom gdje ukazuju na poveznice i utjecaje Flavinovog rada. Ovdje se postavlja i pitanje svrhe postavljanja svojevrsnog remakea Flavinovih radova. Svaki remake u svom načelu, za razliku od originala koji postoji sam po svojoj biti, sadrži dvije teze ili značenja: novu verziju stare ideje i počast prethodnom radu kroz njegovu ponovnu izvedbu. U ovom slučaju ova je izložba komentar, citat gdje se svaki dio cjeline uklapa i inspirira cjelinu.

Umjetno svjetlo kao medij prisutno je u suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj još od 1960-ih i s prvim radovima autora, poput Aleksandra Srneca s jedne strane, te još i duže kroz medij dizajna i neonske reklame kakve su nekad, a u tragovima i danas, osvjetljavale mnoge gradove, pa tako i Rijeku. Kakva je situacija danas i što nam to govori o socio-ekonomskoj situaciji?

U današnjem vremenu promjena svjetlosnih standarda, kada novi svjetlosni elementi zamjenjuju staru rasvjetu i u kojima će neoni i flu cijevi ostati samo kao alat umjetničkog izražavanja, preostati će ono što je nastalo mimo mode ili praćenja trendova - umjetnost neometana od svih vanjskih utjecaja i doticaja.

Reklama je znak za nešto i za nekoga, te je primalac poruke ovdje važan gotovo jednako kao i ulog publike u umjetničkoj prezentaciji, jer oni isčitavaju ili stvaraju (novo) značenje poruke. Neke reklame su stalne i prepoznate iz sjećanja iz djetinjstva, neke su promjenljive kao i gospodarski uvjeti u kojima se manje radnje ili veće firme prilagođavaju brzim društveno gospodarskim promjenama. Upoznati s činjenicom da je Rijeka početkom 50-ih imala prijedlog uređenja trgovačko-ugostiteljskih prostora gradskog centra, gdje se tražilo usklađeno oblikovanje i osvjetljenje izloga, ulaza i natpisa, u usporedbi s današnjim gradskim centrom i iz današnje vizure nama izgleda neusporedivo. Dok je 50-ih i 60-ih godina izrada reklama smatrana zanatom koji uključuje i umjetničke vještine, danas se ona smatra neisplativom. Izrada svjetlosnih reklama je svedena na minimume, a izrada neona je nestala sa zadnjim živućim majstorima. Pogoni malih tvrtki su se ugasili, ali još uvijek postoje.

S ciljem osvještavanja različitih načina korištenja medija svjetla, kako u umjetnosti tako i u urbanom okruženju, osmišljenja je radionica ‘Turbo work in progress’ koja prati izložbu, čiji je praktični dio metodološki postavljen u okvir uskog centra Rijeke i donio je različite pristupe u čitanju odnosa grad - svjetlosna reklama: nekada prije i kasnije, pitanja namjene i zasićenosti te prepoznatljiv šablonizirani vizualni pristup.

Predajete na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Koliko je tamošnji studij usmjeren na novomedijske prakse i što bi eventualno trebalo mijenjati?

Akademija ove godine puni samostalnih deset godina djelovanja. Od prošle godine pokrenut je diplomski studij medijskih umjetnosti i praksi koji je usmjeren na novomedijske prakse. Unutar studija ističu se kolegiji mobilnosti/radionice mobilnosti koje se izvode u javnim prostorima, uključujući međunarodnu suradnju i onu s lokalnom zajednicom i institucijama. Smatram kako bi se posebna pažnja trebala posvetiti razvoju novih oblika umjetničkih studijskih programa s ciljem afirmiranja suvremenih umjetničkih praksi i osmišljavanju obuhvatnijih akademskih praksi koje će se baviti društvenim problemima od kojih je javni prostor sa svojim transformacijama neiscrpna tema.

Saša Šimpraga, Portal Novosti