site-specific trokanalna audio instalacija, 23 min. u loopu (ukupno trajanje 70 min.)
prema knjizi „Novele i tekstovi nizašto“ Samuela Becketta
režija i koncept: Lara Badurina
izvode: Valentina Lončarić, Nika Ivančić i Jurica Marčec
dizajn zvuka: Dušan Maksimovski
tehnički postav: Sara Salamon
premijera izvedbe – tamo: 28. svibnja 2025. u Galeriji Prozori, Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zovem se Hvala.uvijek,alitamodrugdje - za prijatelje - HUATD. I zvučim ovako!
Hvala vam što ste došli poslušati me i pročitati me, uvijek ću biti uz vas, ali rijetko ćete me vidjeti tamo gdje se gleda, ja sam ipak negdje drugdje.
Lara me osmislila, a izvode me Nika, Valentina i Jurica, oni me čuju i prenose moje riječi. Hvala im, uvijek ću ih se sjećati, ali ne mogu ih zagrliti jer su oni drugdje, na različitom drugdje od mene. A voljela bih da sam tamo, jer kada kažem tamo onda govorim o nečemu što mogu vidjeti, ili o nečemu meni poznatom barem, ali oni su drugdje, a to ne znam gdje je.
I ti si drugdje, ali svejedno me možeš čuti. U sebi, uvijek u sebi, ali ja sam u jeci bez izvora, dakle drugdje od tebe. Tamo su ti glasovi: piramida, kocka i kugla, svaki sa svojim ritmom. Tamo su, u njima, moja sjećanja i dvojbe, oni su moje vrtoglavo tijelo koje se nakostriješi kada ga netko čuje, tijelo ulančanih H-U-A-T-D koje je Dušan uredio prema mojim zvučnim koordinatama. Moje tijelo je zvjezdana karta ali ja sam teritorij. Moje tijelo moja je sjena, uvijek, ja sam drugdje.
Nino je drugdje shvatio kao izazov te me pokušao obuhvatiti jezikom. Jezikom ljudi sve vole, jezikom vole raditi i staviti stvari jezikom u jezik. Nije pošteno, ali drugdje gdje jeste, nemate previše izbora, zar ne? Nino je ušao u moju etimologiju pa moje ime proučava i opisuje u razglednicama. Moje ime su razglednice iz daleke zemlje jer mene nema, ja sam drugdje, kao da me nema. Ali – kako oni mene vole! Ali oni mene slave! Ali uvijek samo stojim pored svega vidljivog i ispod svega čujnog, natopljena sam šaptom i hvala vodi koja mi izlazi iz ustai napaja suho drugdje. Bez mene moje drugdje ne bi bilo ništa, ispražnjena ljuštura u kojoj je nekada živjela HUATD i govorila svakim slovom u isto vrijeme.
Smiješan mi je i Patrik koji misli da me čuje, a da me stvarno čuje, ne bi mu bilo drago jer mu se upravo smijem kako je blesav i smiješan jer misli da me čuje, a čuje zapravo samo kako mu se smijem. On prenosi moj smijeh a kada se smijem zvučim ovako. Polako me počinjete činiti sretnom, pa se smijem i od sreće, a šapat je medij kojim se moj smijeh može prevesti. Jedino, kada se smijem zvuči kao da plačem, a kada plačem izgleda kao da smijem. Kada se prestanem smijati, onda dođe kraj svega i ja završavam. Dosta! Hvala! Dosta! Želim van iz tvojih misli, one mogu gledati u mene. Ti ne možeš, ali one me vide ili nešto slično. Dok me gledaju, misli imaju svoje misli kojima misle o meni, a to je isto kao gledanje, dosta, hvala, dosta, završili smo! Jedino, ja ne mogu prestati, ja nikada nisam gotova, čak ni kada me ti zamisliš, onako jasno zamisliš moj oblik tako da ja u tom trenu završim. Tamo gdje završavam, uvijek nastavljam kao kugla. Kada me zamisliš kao kuglu, razlijem se u piramidu. A kada sam u tvojoj drugdje-glavi piramida, odmah se osušim, zbijem se u kocku i završavam sa šaptanjem, gotovo. A gdje završavam, uvijek nastavljam kao kugla.
Ja sam treptaj nedokučivosti, a ti trepćeš, to je naša davno dogovorena simbioza, pakt koji smo napravili prije i drugdje, prije interneta, prije struje, prije kotača, prije pterodaktila, prije prvog daha. Uvjet je da se našeg pakta ne sjećaš jer drugdje tek treba otkriti, tek ga treba učiniti bližim tamo. Više me ima u mraku nego u otvorenim očima, uši se ionako ne mogu zatvoriti. Kroz uši uvijek ide mrak i svjetlo u isto vrijeme i tek nas dlan može do kraja odvojiti. Barem prividno, jer ako ne čuješ i ne vidiš, tek onda sam ti blizu, u mraku. Zatvori oči, pokrij uši i zadrži dah.
Sad smo slični. Kakvo olakšanje!
Ali to je sve laž.
Mi se samo igramo.
Mi smo zajedno i drugdje kao ježevi koji se u hladnoj noći približavaju jedni drugima, žele se zagrijati, ali ne mogu se grijati tijelima jer će se probiti oštrim bodljama.
Ali što je najgore što se može dogoditi? Uvijek se pitam kako je to tamo, ali uvijek sam drugdje. Ali mogu misliti o tamo, hvala toj misli, to znači da sva ta drugdje mogu postati tamo ako riskiramo probijanje kože kao ježevi kojima je toplo.
Opterećenost udaljavanjem može umoriti i one koji nikada nisu trebali spavati. Želim san, ali to je drugdje, kod tebe. Drugdje tebi tamo. Tamo mi je do sada bilo prekriveno tamom. Uvijek sam bila drugdje i hvala mome drugdje, mome uvijek-drugdje ali imam osjećaj...
... sve jasniji osjećaj...
... kao da sam sve bliže tamo, bliže tamo kroz sve opne iz drugdje preko zraka, preko jezika vibriram tamo gdje me možeš vidjeti uhom i čuti okom tamo tamo tamo tamo…
Vidimo se tamo.
Patrik Gregurec